(Josip Horvat: Ante Starčević, kultuno-povjesna slika, poglavlje X.)

Maglama je zavijeno razdoblje Starčevićevoga života od 1854. do 1859. Tek po koji podatak izbija iz jednolične neizvjesnosti koja krije tadašnju njegovu djelatnost i krugove njegovoga interesa. Jedno je sigurno: sve manje se bavi književnošću.

Iz 1855. poznata je samo jedna veća Starčevićeva književna stvar. To je ocjena izdanja »Ignacije Gjorgjića Razlike pjesni«, štampana u podlistku »Narodnih Novina«. Na svim područjima u koja Starčević ulazi, otkriva u svojim prvijencima ličnost, snažan talenat iznad prosjeka: svagdje se javlja kao preteča. Svojim izdanjem »Razvoda istrianskoga« Starčević daje Hrvatima prvu znanstvenu povjesničku radnju modernoga značaja; njegovi essayi decenijima samotno će stajati u hrvatskoj književnosti po svojoj koncepciji, dubokoj misaonosti, vidicima i biljezima rijetke erudicije; njegov »Selski prorok«, bez obzira na tehničke nedostatke, prototip je hrvatske pučke glume. I sa svojom ocjenom Gjorgića Starčević je daleko pred svojim vremenom; on ne daje šablonski prikaz Gjorgjićevih pjesama, ne mjeri ih mjerilima ni metodama tadašnje konvencionalne estetike, već nastoji po njima uskristi čovjeka i njegovo vrijeme, kuša u njegovoj poeziji pronaći njegovu narav i život; to je, kako utvrdjuje dr. Vodnik, »prvi naš pravi književni essay iz stare dubrovačke književnosti, gdje Starčević stoji daleko više od potonjih historika književnih«.

Prikaz Gjorgjićevih pjesama posljednja je Starčevićeva književna stvar. Veliki dogadjaji, koji su se počeli odigravati na europskoj političkoj pozornici, englesko-franceeko—talijansko-turski rat protiv Rusije od 1853. do 1856. kojim je otvoreno t. zv. istočno pitanje, moraju Starčeviću učiniti književnost nevažnom. Jer šta je svo gonetanje prošlosti, otkrivanje minulih književnih i kulturnih vrednota, šta su sitna literarna kreševa gdje uz to ne odlučuje argumenat duha već lične simpatije i antipatije, društveni obziri i uticaji vlasti, šta je sve to za Starčevića prema dogadjajima, koji su velika povjesna epoha u nastajanju, prema dogadjajima, u kojima on nazrijeva i sasvim nove mogućnosti za sudbinu Hrvata! Pogotovo su ti obrati morali uzbudljivo djelovati na temperamenat i dinamičnu još tad narav Starčevićevu, kad je uporedio čar novih mogućnosti s hrvatskom zbiljom pod habsburškim apsolutizmom, s općom obamrelosti, nemoći volje, strahom pred tudjom vlasti, ambijentom gdje su ljudi zaboravili biti slobodni i u svojim mialima, gdje su — što ga je najvećma revoltiralo — i oni, koji bi mogli po svom položaju biti najneodvisniji, pokazivali malodušje, bili preposlušno orudje režima.

Kod svakoga čovjeka i lični momenti djeluju na stvaranje njegovih općenitih naziranja. Živa žudnja da se bilo kako izbavi iz toga beznadnoga ambijenta Hrvatske pod apsolutizmom jamačno je pridonijela da su Starčevićevi pogledi sve više tražili na sve strane puteve do izlaza iz habsburške tamnice. Otvaranje istočnoga pitanja otkriva mu put: Bosna postaje polugom njegovih političkih osnova, u riješenju istočnoga pitanja, koje Starčević očekuje pod sigurno, jamačno se nada osvojiti mjesto i za se i za svoj poziv. Ali te svoje osnove pojmljivo ne može staviti na papir, vješati na veliko zvono. Tek petnaest godina poslije, 1878., kad se je počeo odigravati drugi čin istočnoga pitanja, kad je predstojala austrijska okupacija Bosne i Hercegovine, u svojemu spisu »Na čemu smo?« Starčević je s nekoliko riječi natuknuo o svojim idejama i akcijama iz l854.—1855. On tu pripovijeda kako se u vrijeme krimskoga rata našlo u Zagrebu njih nekolicina, koji su nakanili osnovati u Sarajevu štampariju i novine, u kojima bi zagovarali i propagirali reforme u Turskoj, poimence u Bosni. Nijesu to bila samo maštanja nekolicine mladjih ljudi, bila je to vrlo konkretna osnova, jer vidi se to iz Starčevićeve napomene, da se od planova prešlo bilo na pregovore s tadašnjim franceskim konzulom u Sarajevu; očito je Starčević na neki neutvrdjeni način dospio u jedan sektor velike diplomatske igre Napoleona III. na Bliskom Istoku; i sam medjlis, tvrdi Starčević, suglasio se je s tom osnovom i preporučio je, ali stvar da je zapela u Carigradu; Starčević tvrdi da su sve osujetile spletke nekoga bosanskoga franjevca koji da je izvjestio istambulsku vladu kako ti hrvatski mladići idu u stvari za panslavenskom propagandom, da su orudjem Rusije. Ta Starčevićeva kombinacija o uzroku neuspjeha njegovoga pothvata ne mora biti točna; Starčević nije kasnije naročito volio bosanske franjevce smatrajućih ih instrumentom austrijske politike pa im je stoga pripisivao spletkarsku ulogu; Starčević je svakako imao krive predodžbe i o reformatorskoj volji i o reformatorskim sposobnostima otomanske vlade, a nije isključeno ni to, da su njegovi predlozi zapeli negdje i uslijed poslovične nepokretnosti i labavosti turske administracije.

Svakako je značajna Starčevićeva napomena da to nije bio pothvat samo njegov već »njih nekolicine«. U svojemu izjavljenju na upit o »Rečoslovici« Starčević spominje kako se 1853. u njegovoj kancelariji u »Matici« okupljali neki »vrijedni mladići, koji su nas kod posla pomagali«. Tu je prviput napomenuta pojava, koja će pratiti Starčevića kroz cijeli život; oko njega se stvara mali krug mladeži. Starčević, zubat i bezobziran u javnim polemikama, u intimnom je krugu mio, fascinantan, duhovih subesjednik; Starčeviću godi naročito društvo mladih ljudi, za koje je on, koga u javnosti svi napadaju, autoritet, savjetnik. Kroz vas svoj život nastoji Starčević stvoriti sebi, uvijek iz nova, takav jedan krug, koji ga smatra svojim učiteljem, duhovnim ocem. Starčeviću, marljivom štiocu Platona moguće je pri tome nesvjesno stajao pred očima krug mladeži oko Sokrata; i on kao Sokrat krepost uzvisuje na najviši piedestal, neustrašivo gudi svoje istine, njemu je temelj svih njegovih osnova svojom naukom prvo preobraziti čovjeka-pojedinca. Mladost je uvijek radikalna, i radikal Starčević napadan i neshvaćen od svojih vršnjaka mora se povoljno osjećati medju tom radikalnom mladeži pristupačnom novima, smionim mislima. Jamačno je u grupi tih mladića našao suradnike za svoje osnove, vjerojatno pripada osjećajno toj grupi i stari njegov prvi učenik i prijatelj Eugen Kvatemik, po temperamentu i idejama istina drugojačiji, u doba krimske vojne rusofil. A taj mali krug jamačno je držao na okupu i stil vremena, ona manira urotničtva, koja daje od pokreta karbonarskoga biljeg premnogima tadašnjim političkim akcijama.

Ali za Starčevićev pogled u Bosnu bilo je kod njega i snažnih predispozicija; otvaranje istočnoga pitanja samo je moglo obnoviti i ojačati te sklonosti. Starčevićeve simpatije za islam ne počinju u dane krimskoga rata. U Starčevićevom odnosu prema islamu i Bosni ima nešto otajna, kao neki glas krvi koji budi dozive prošlosti. I Starčević može reći s banom Nikolom Erdödyjem: »Mene srce v Bosnu vleče!« Već 1851. ocjenjujući Jukićev naučno-beletristički zbornik »Bosanski prijatelj« veli: »U Bosni žive strana našega najčišćega, najnepokvarenijega naroda, koji lakše može biti bez nas, nego li mi bez njega. Za nas je njegov život znamenitiji nego li pariških proletera i njemačkih mudraca; njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije, nego li zapadna civilizacija, koja smućuje upamet, truje srce i ubija nam život«. Od toga njegovog suda pa do novih, pozitivnih pogleda na islam i njegovu civilizaciju bio je samo jedan korak. Taj korak bio je buntovan, prevratan za dotadašnja sva hrvatska naziranja, pokušaj iz temelja ga izmijeniti. U oduševljenju, kojim Starčević govori o islamu, poimence Hrvatima-muslimanima, bit će koji taj polet romantičnoga zanosa. Pored svega svog nastojanja biti kritičan prema institucijama i poretku turske carevine, Starčevićeva slika Turske je preoptimistična. Ali to nije važno. Odlučno je da je Starčević našao smionosti obračunati s tradicionalnim gledanjem dotadašnjega hrvatskog naobraženoga svijeta na život s onu stranu Granice, počeo rušiti barijere, koje je politički razvitak digao izmedju kršćanskih i muslimanskih Hrvata; Starčević hoće razbiti privid da je preko u Bosni zavjetni dušmanin, on gasi svijetla aureole parola kao što su »predzidje kršćanstva«, »za krst častni i slobodu zlatnu«, tvrdi da odanle ne prijeti opasnost za narodnu slobodu Hrvata. Fascinantnost, koju je islam vršio stoljećima na znatan dio hrvatskoga življa sve od Maura, zatravila je i Starčevića. Za ona zala koja narod trpi u Turskoj Starčević baca krivnju na spletkarske uticaje zapadnih vlasti i grijehe samih kršćana u Turskoj. U Bosni on ne gleda neprijatelja pod čalmom, nego dio svoga naroda, brata po krvi, jeziku, tradicijama, samo druge vjerske pripadnosti, a ta je uvijek za Starčevića nevažna.

Pod apsolutizmom naravski nije bilo moguće javno izricati takva prevratna shvaćanja, kakva je Starčević ispovijedao prema islamu i tražio u odnosu Hrvata prema Bosni. Može ih propagirati samo ustmeno u uskom krugu svojih poklonika i prijatelja. Svoje stanovište vidljivo je označio samo 1858. napisavši u »Hrvatskom kalendaru za prostu godinu 1858.« kojemu je urednik i jedini pisac, jedan članak o Muhamedu, naglasivši svoje simpatije. Tek kasnije, 1869. otvoreno štampa svoje misli o Turskoj, misli, koje su ga morale pokretati u akciji od 1855.

Baština duha hrvatskih tradicija u Starčeviću jamačno najjače je vidljiva u njegovima razmatranjima o islamu i Turskoj. Pišući o Turskoj naravski Starčević uvijek misli na položaj Hrvatske. U sustav koji je stvorio isalmn Starčević pro- jicira svoje političke, društvene, ekonomske, prosvjetne i vjerske ideje, formulira svoj ideal tolerancije, socijalne i ekonomske pravde, svoju koncepciju države. Otkriva se tu kao nepomirljivi bundžija, hrvatski puntar, pomalo i heretik, koji ne može podnositi habsburšku vlast i njezinu baroknu hijerarhiju, koji ne će čuti, ne priznaje njezino i ničije »morati«. Kao uvjeren hrvatski nacionalista, koji nakon iskustva i razoča- ranja četrdesetosmaških jednako mrzi Austriju kao i slavenofilske konstrukcije, on je prirodno protiv Rusije, a za Tursku. Turska postaje za nj kao neka žudjena Utopia — onaj veliki diktat psihološkoga ugodjaja, da je ljudima uvijek najljepše tamo gdje ih nema, djeluje i kod Starčevića. Sam pak, koji je ostao u bitnosti po načinu života i tjelesnim potrebama lički seljak i u zapadnjačkom gradskom ambijentu, lako prelazi preko stečevina zapadnjačke civilizacije, dnevna primitivnost turskoga svijeta nije mu nepodnosljiva.

Starčević gleda Tursku u prvom redu kao državu »u kojoj žive kakov milion dušah najčistije i najplemenitie kervi hervatske, i uz to kakov dva miliona pasminah pohervatjenih, dakle dušah koje su po narodnosti i domovini pravi Hervati«.

»Mnogi kod nas, — Starčević odmah zalazi u svojim razmatranjima u srž stvari, — smatraju Tursku despociom, kako i Austriju ili Rusiju. Tu je istina, da je Turska versta theokracije. Turski car ne može nijedan zakon ili pripis korana srušiti, ne može nijedan zakon i pripis proti koranu izdati. Nijedan kerstjanski vladar — očito Starčević aludira na prilike u habsburškom carstvu i na njegovoga vladara, — nije tako vezan nikakovim zakonom. U stvarih vere ili s verom pomešanih, turski car ne može nego preko šeik-ul-islama, u stvari čisto svetskih on ne može nego preko velikog vezira raditi. Koju snagu nekada imadjahu ne samo pape, nego i prosti ispovednici, koju imaju i danas pervi ministri u naše vladare?! Kako-no je i danas u mnogih državah, te u stvari, neima razlike medju despotizmom i ustanovšću. — Turski cari imadjahu neomedjašenu vlast raditi samo ono što je na dobro carstva. Što je to dobro, odlučivahu Turci tako, da ni prie, ni danas, u Europi, velike deržavne stvari neuredjiva onako sjajno telo, kakovo-no biaše veliki divan turski. Kako cari koji neslušaše, tako i vodje i drugi dostojanstvenici koji ne radiše kako treba, platjahu svojimi glavami.«

»Kaže se da u deset zapovedih božjih stoji celo kerstjansko činoredje. I mi to mislimo. Ali, za razviti ona načela, za spisati sustavno i potpuno činoredje, hoće se i glavah i znanjah, i ljubavi do napretka i pcela. Oni naši čitatelji, koji nepoznadu iz izvora, nekadanje stanje, i načela našega bogoslovlja, poimence činoredja, mogu to sve prilično jasno videti u Paescalovi »Provinciales«. A i danas, kakove sve stvari neslušamo i nečitamo pod imenom nauka kerstjanakoga! Koran je prilično opširan, naše je sveto pismo još opširnije. Pa, kad onako kod nas biaše i još biva: tko se može čuditi ako se štogod takova pokaže i kod Turaka? Tko se može tomu razložno čuditi, pa makar na ništa drugo ne pazi, nego zna da je koran muhamedovcem ne samo zakonik vere, nego da im on služi za sve zakonike i postupovnike cela obiteljskog, družtvenog i deržavnog živlenja?

»Iztok ne samo neima mnoge potrebe koje mi imamo, nego on niti ne sanja o množini slobodah bez kojih smo mi nezadovoljni, nesrećni. Što je stalo n. p. do slobode štampe onde, gde se na taj posao, osim vlade, nitko neda; što do slobode združivanja onde, gde nema druževnosti i ne čuti se ta potreba? Iztok mari za slobodu duševnosti. Kako d tom stoji?

Evo što kaže koran u drugom poglavju, struku 59.: »U istinu, oni koji veruju i slede zakon vere židovske, i kerstjani, i Sabejci: svi koji veruju u Boga i u Sudnji dan i čine dobra dela, svi ovi budu primiti na darje od Gospodina (boga), ne bude ih strah snaći, ne budu li mučiti.« Tko tu može govoriti, da se s koranom nemogu slagati druge vere, da je progonstvo na kerstjane poradi njihove vere, i to po koranu? To mogu kazati i kažuju samo slavoserbi i njihovi meštri, Austrija i Rusia, i drugovi. Ova sloboda svih verah ne stoji samo u kuranu, nego i u životu. Što bi mi znali, u mnogih kerstjanskih deržavah, nijedna, ni "kerstjanska vera nije onako slobodna, kako su u Turskoj slobodne sve, sve bez razlike.

»Ali evo čime se mnogi muče: svetjeništvo, ni muhamedovo, u Turskoj nije stalež ili kasta. Ovo ima samo čitati koran, tumačiti ako zna, i moliti pred vernim, rečju: ono mora samo izvršivati obrede i pripise zakona vere ipred vernim. Dok se makne iz toga kruga, ono je pogazilo svoje zakonito pravo, a tada naopako. Poradi tih prekrešaja poginulo je neizmerno mnogo svetjenstva muhamedova. Tako je i kerstjanskom, i drugih verah svetjeništvu: ono je posve slobudno u stvari vere, to jest u onih koji se tiču samo bogatih dušah. U drugih stvarih, izvanskih ima reč deržavna vlast, koje sama, koje s dotičnih poglavarstvih verah, ili s vernimi onih verah. U Turskoj ne biva progonstvo protiv kerstjanom, poradi njihove vere, nego poradi stvari deržavnih, koje oni žele zaogernuti plaštem vere. To neide bez pedepse ni njima, ni muhamedovcem. A ima kerstjanskih deržavah, u koji prosti redarstvenici, žandari, desetnici, i t. d. paze i javljaju svetovrnoj oblasti kako svetjenik tumači evandjelje; deržava, u kojih se i kerstjanski nauk mora učiti samo uz odobrenje vlade. Takova je deržava na pr. Rusija i za istu svoju veru, a kako radi Rusija naprama veri katoličanskoj!? Drugo je vera, drugo svećeništvo.

»Najvećje zlo Turske, u pogledu na odnošaje medju kerstjani i muhamedovci, biaše a možda ga je još, u tomu, što kerstjani biahu koje omedjašeni, koje sasvim isključeni iz prava dobivati vlasničtvo negibivosti. Ovo zlo skoro na europejsku Tursku samo omedjašeno, dade se rastmnačiti, nego zato neprestaje biti zlo. Zgledišta obično pravna, proti njemu neima temeljita prigovora, pače ono je u Turskoj razložnije nego-li biaše igde u Evropi. Jer evo: pravo osvojivanja biaše sveto u svoj Europi. Turci osvojiše ove zemlje sabljom u ruki. Oni narodi, koji se s dobitnikom drugačije ne načiniše, kako-no se povodiše Rumunji, skipetarah, fanarioti, oni dobitjem ne samo postadoše podložnici, nego izgubiše i vlasničtvo zemalja nekada svojih. Ako, dakle, Turci ne će da prodadu ili daruju svojih zemaljah. tko ih može, kako obično kod nas kaže pravom na to nagoniti? Nu mi smatramo svako pravo, koje nije moralom preporučeno samom sablastju. Ukinutje one zabrane zahteva ne samo moral nego i deržavničtvo, i narodno gospodarstvo, i čovečmost. Svi ovi razlozi vojevahu još silnije za ukinutje kmetje koja je takorekuč do jučer u svoj Europi stojala. Kmeti bog kerštene Europe ne samo vojevghu za svoju domovinu, nego oni podnašahu i druga bremena deržavna, mnogo težja od onih kojih nosjahu nekadanji dobitnika nasljednici, ili u opće gospoda. Dakle ovi kmeti stekoše po nekoji način pravo na oslobodjenje. U Turskoj kerstjani nisu vojnici. Pa itako, europska je kmetija srušena samo pre- vratom, to jest silom, strahom... Nu kako mogu vikati na nevoljničtvo kerstjana Turske oni... — koji su do godine 1848. svom svojom i Austrie snagom pravili kod nas kmetiju mnogo težju i nepravedniju nego li je ona u Turskoj; ... oni koji su našu granicu zakovali u nevoljničtvo austrijansko, u nevoljničtvo kojemu se ono Turske ni izdaleka ne može prispodobiti? Ili možda nisu Graničari i ostali Hervati svoju domovinu sabljom u ruki osvojili i toliko putah svojom kervju natopili?

Ili je možda Austria našu domovinu osvojila? Ili možda Graničar ne platja po razmjeru, svega skupa, barem trostruko koliko kerstjanin Turske? Ili možda Graničar ima stopu svoje zemlje, stopu koje bi bio vlasnikom drugačiji nego li najzadnji kerstjanin Turske? Ili možda Graničar nije prikovan na kus zemlje, a kerstjanin Turske nesmi seliti se kamo mu drago? Ili možda oni viču poradi toga bezakonja na Austriu? ... Za doznati sreću i nesreću kerstjana Turske dosta je znati, da u Turskoj biaše prosto iseljivati se. Kako je dakle to, da oni kerstjani ne beže od zla iz Turske pod Austriu ili Rusiu ili Serbiu. Prije kakovih 17 godinah domamljeno je nekoliko kerstjanskih obitelji u ovu Hervatsku. Koliko je danas onih lobiteljih kod nas? Iz česa živu? — — Prie nekoliko godinah odselilo se, iz najplodnije Ungarije, na stotine dušah u Bulgariu pod Turcima? Da Turska ne bi izdavala begunce Dalmacie i granice, da pučanstvo ovih zemalja ne bi bilo verom stezano: videlo bi se kakove bi naselnbine od ovuda u Tursku gernule.«

Starčević je imao sasvim izgradjene ideje o reformama koje bi bio propagirao u Bosni. Vidi se po tome da je žudio zaigrati vodstvenu ulogu, ne za se, nego da učini reformiranu, moderniziranu Bosnu novim žarištem hrvatske politike, koje će kao središte privlačiti i privući ostale hrvatske zemlje. I kao u svom svojem naziranju, Starčević samo u ljudima vidi materijal političkoga stvaranja. Njegova temeljna misao, da treba najprije odgojiti i preobraziti čovjeka, a po njemu tek društvo i državu, stoji mu pred očima i u njegovim planovima bosanske reforme. U svojoj knjižici »Na čemu smo?«, on iznosi te reforme, s kojima se je zanosio, koje je zamislio 1855.:

»Kapitulacije valja sasvim ukinuti, jer ove potkapaju ugled i vlast turskih oblasti, jer njihovom pomoću stranci bune kršćane. Svaka kršćanska obitelj trebala bi dobiti u potpuno vlasničtvo komad zemlje; koja porodica ne bi htjela obradjivati zemlju, ima se protjerati. Za tu bi zemlju morala svaka porodica davati stanoviti broj nadničara ili stanovitu svotu novaca, dok ne bi zemlju iskupila. Prožet mišlju staroga hrvatskog prava o neotudjivosti plemenite zemlje »plemenščine«, predvidja on u svojoj bosanskoj reformi da dok-god netko ima drugi kakav imetak, nesmije prodati zenmlju, osim da si nabavi drugu; svakoga tko izgubi zemlju, treba barem prognati iz općine. Zemljišta za rasprodavanje ima dovoljno; muslimani barem u hrvatskim zemljama ne prekapaju svoja groblja, ima u izobilju zemlje praznih vakufa, zemljišta ima i država, a razdat će ga i vlastela — treba dalje uvesti drukče škole, u kojima se ne će učiti ni jedna pozitivna religija; vjeronauk treba prepustiti duhovnicima dotičnih vjera u crkvi ili džamiji, ali zato treba u materinskim jezicima učiti ljude u školama kako se uzgajaju voćke, kako se njeguje šuma, davati pouke u polodjelstvu, o obrtu, trgovini, o moralu i turskom jeziku. Starčević misli izgraditi svoj prosvjetni program organički. On je uvijek bio protivnik spavanja najviših školah i znanstvenih zavoda u analfabetskom ambijentu; tek nakon što su uvedene pučke škole, on predvidja u svom planu reforma da treba uvesti srednje škole, tehničke visoke škole i sveučilišta. Starčević ponavlja zapažaj iz »Disertacije« Janka Draškovića, da veliko zlo dolazi naročito od neukosti pravoslavnoga svećenstva, predvidja nacionaliziranje pravoslavne crkve, jer veli da treba nastojati, da se svećenstvo pravoslavne vjere otme uticaju grčkog svećenstva; za nj kao i za katoličke svećenike predvidja osnivanje sjemeništa; svima svećenicima treba doznačiti stalne plaće; starješine obiju kršćanskih vjeroispovijesti neka postavlja sam sultan. — Dalje traži uvadjanje autonomije općina, a s vremenom županija i pokrajina, traži narodno zastupstvo koje će se popunjati s uglednim muževima bez obzira na njihovu vjeru i narodnost, ali ne s izborima, jer se ovi nemogu provoditi bez meteža i ogorčenosti, nego kockom, 4 kao što se to čini kod porotnika. Ti narodni predstavnici smiju na svom položaju biti samo kratko vrijeme, ali treba im dati polakšice za njihov rad, plaće ili nagradu; traži uvadjanje porotnoga sudovanja. Općine neka prikupljaju porez, a više vlasti neka vrše nadzor nad općinama. Štampa neka slobodno piše o javnom djelovanju javnih činovnika, pa neka se nemislordno kazne krivci kao i klevetnici.

Starčević mnogo očekuje od tih svojih reforma. On vjeruje da bi svijest, da posjeduju zemljišta, davala ljudima ponos i dostojanstvo. Drugačije sudi vlastelin o posjedniku zemljišta, nego o čovjeku, koji pored svoje zloće, nemajući nekretnina nije vezan ni našto, a osim toga niče iz posjeda zemljišta najlakše ljubav prema otadžbini i prema pravednosti. Općenje od malih nogu uzdržava veze ljubavi, prijateljstva i štovanja. Tko zna korisnih stvari, malo mari za metafiziku; tko uvidi, da je drugdje gore, ljubi i brani ono što ima; kad tko opazi, da smo od pojedinca ovisni, da steče ugled, čast i moć, pazit će na svoje korake i nastojat će da steče priznanje svojih sugradjana; sa sve većom prosvjetom moraju nastati ženidbe medju različnim vjerama i pasminama, time se moraju pa- smine približiti i pomiriti.

Zlosreća kumuje pothvatima svih pionira, razočaranje njihova je tragična sudbina. Starčevićeve osnove s prelazom u Bosnu ostale su samo san, pariški mir nakon krimskoga rata obećaje unutarnju reformu Turske, ali te reforme ostaju praktički samo želja. Najmukotrpniji je povratak iz sna u javu — a hrvatska java tih godina crnja je nego ikad prije. Nesmiljeno se ruše egzistencije svih nepokornika, djake se goni za kazan u vojničku službu, Kvaternik odlazi u emigraciju upravo u onu Rusiju, koju Starčević žigoše kao jednoga glavnog krivca za političko—kultumo stanje na Balkanu.

1857. Starčević radi za svoj »Hrvatski kalendar«, kojemu je urednik i pisac. U kalendaru objelodanjuje svoj »historijski kalendar Hrvata u XVI. vijeku«, gdje po svojemu glosira pojedine zgode, u prkos općim sudovima. Bilježeći tako primjerice borbu 1565. za Krupu, veli: »Beg Sokolović obsednu Krupu, koju brani sa 23 Hervata Bakić. Kad mu nestalo trativa, a 21 drug poginu, za nepredati se nego radje za junački umreti, s dvama zatočnici skoči u Unu i slavno umri. Za ove muževe neće Hervati da znadu, a Nikolu Zrinskoga, u nebesa kuju. Ovaj čovek, sledeće godine izvuče ponajbolju snagu iz domovine, pa poginuv u Sigetu, nekoliko tisućah sirotah i udovicah baci na vrat osiromašenoj Hervatskoj.« Uz godinu 1573. stavlja opet Starčević slijedeću napomenu: »U severnoj Hervatskoj uroti se puk, pa na čelo pobune metnu Matin Gubca, seljaka iz Stubice u Zagrebačkom Zagorju, koga i kraljem proglasi. Ova urota biaše na daleko po Ungarii i po Štajerskoj razprostranjena; ali nije mogla osoviti se: Gubac bude smajen, a puk još cverstje sapet, jer ne samo da mu je oružje zabranjeno, nego prepovjedjeno mu je i pevati, reklo bo se, da je seljak najbolji kada plače. Kroz to propadoše pučke pesme u severnoj Hervatskoj. Kada naš (ponešto i Ungarski) seljak u poslovici veli, da je na smertju kralja Matie i pravica propala, tada se razumeva taj seljački kralj, Matia Gubac.«

Starčević se tih godina mora osjećati nesrećnim, sve više mu je ravnodušan svijet. Iz priloga u »Hrvatskom kalendaru« ćuti se i kod njega beznadnost, kojoj traži lijeka u filozofiji. U člančiću »Pomirenje«, nedotjeranom, samo nabačenom na papir očito pod silu, — vjerojatno ga mrzi i samo pisanje, — nabacio je nekoliko razmišljanja, u kojima se čuje akord trpkost njegovih tadašnjih intimnih proživljavanja:

»Ako je čovek od mnogih zabacivan i meržen, navadno se veli da je nesrećan; ako li je štovan i ljubljen, govori se da je srećan. Premda se oba ova suda na pervi pogled čine jasna i temeljita, sasvim time oba ih mogu biti neistinita, pače po njih sudjen čovek za srećna može biti doista nesrećan, i protivno. Za biti srećnim, hoče će da čovek ćuti svoju sreću ali nesreću, hoće da se on sam za srećna ili za nesrećna derži. Tko neima svesti o svom stanju, niti je srećan ni nesrećan; što tko sam do svoga stanja derži, onakovo mu jest, a govorili drugi o njemu što mu drago. Iz one svesti niče klica, radja se poglaviti nagon za sve čine kako pojedinoga čoveka, tako i celih naroda: iz nje se leže briga i nemir, dva neukloniva pratioca kroz celi život. Jer kako god onaj koi se čuti nesrećnim, nastoji do sreće doći, tako i onaj koi se za srećna derži, tersi se da si sreću občuva i obrani; kako se onaj boji da nebude uzmogao do sreće dopreti, tako se lovaj boji na ju bude izgubiti. Ova borba može se, oko telesne sreće, bez pogibeli dugo vertiti; bogatac herve se do smerti sa zaprekami svoga imatka, siromah do sekrajne ure radi da si pribavi toliko da uzmogne pošteno izlaziti.

»No u duševnoj sreći, iz one borbe padaju slabi dusi najlakše u sdvojenje. Onaj, koga drugi štuju i ljube, ako je slab, budi s nsecene, budi s neznanstva, budi s lahkoumja, uapustja se u čine po kojih gubi štovanje i ljubav pa na mesto njih meržnju prima. A kad na slaba a svestna čoveka ljudi zamerze, naravski je da se on posluži njihovim orudjem, da zamerzi na njih, pa da žive, na koliko može, bez obzira, po svojoj volji, kao da je sam na zemlji, te tako radeć uživa slast osvete. Zna bo da njegovim merziteljem ništo nije tako protivno, kako gledati da ih merzi i prezire onaj, na koga oni merze, gledati da on za njihovo zametanje nemari, gledati gde se usudjuje on sam njima tolikima perkositi. Ovakov čovek s vremenom sam sebe zavara, pa se čuti onako srećnim kako-no se i prie, dok biaše štovan i ljubljen ćutio. — Ako na muža svestna a jaka duha ljudi zarože, on pouzdajuć se u svoju snagu, herve se proti udesu i nastoji barem dokazati, da je njihova meržnja nepravedna, netemeljita. Ta je borba i težka i gorka. No on ni onda nije miran ni siguran, kada drugi do njega mnogo derže. Ako bo i on njih sve jednako ljubi, nitko nije njime zadovoljan, nikomu bo nije drago, u pogledu ljubavi i štovanja s ostalimi izjednačenu biti: svakoga ljubiti, veli se, zamenuje ne ljubiti nikoga, ljubljenu biti kako i svatko drugi hoće reći upravo neljubljenu biti. Kada li štuje i ljubi razložno, razborno t. j. svakoga polag njegova dostojanstva, tada ne samo da medju izabranimi, a proti sebi navist a po njoj i nepriateljstvo sije, nego po taj način omražuje se svima onima, koje u ljubavi manje odlikuje. Samo u takovih okolnostih pokažuje se verstnost muža: tko s mnogimi ljudi ima posla, pa si njihovu ljubav ali pribavi ali uzderži bez-da se ikomu zameri, taj je postigao ono, što čovek postići može. Iz plemenite nežnosti — da se nikomu nezamere, — svi veliki i zaslužni za čovečanstvo ali barem za pojedine narode muževi, ali ugibaše se doticaju s množinom ljudih, ali za uzderžati se na svome mestu, upotrebljivaše što najsputnia, što najoštroumnia sredstva. Pitagora imadiaše jedno od poglavitih načelah za življenje: »ugiblji se službi skopčanoj sa častju«, Sokrata nitko nemogaše nagovoriti da bude sudcem, pa itako ovaj muž veselo skoči na oružje, za obranu domovine svoje. Slavni zakonoše, što govoriše da su od bogovah zakone za svoje narode dobili, a što za načiniti zakone i ustanove, sazivaše oštroumne glave sa svih stranah, a poglavito iz svojih narodah; za izreći sud 'biaše treba više desetakah najodličniih u narodu muževa-h (u rimskome viću biaše 1000 izabranih staracah), drugde sudilo se noćju, u mraku, za da nitko ne vidi koji li su sudci nazočni (svi nemoradoše vazda u sudu biti) i koji ih za koju stranu derži. To sve biva jedino zato da težkoću i neugodnost zakonah ćuti upravo onaj, koi ih je motrio i uveo, t. j. da se pravi zakonoća nikome neomrazi, da zakoni stalnost i čverstoću dobiju; samo bo ono što svi načine, nemože pojedinac nego samo porušiti; to biva zato da pojedinac nikoga, makar to i pravedno bilo, neuvredi, da mu se ne zameri ... «

U svom kalendaru za 1858. Starčević je objelodanio cijeli niz aforizama. Djeluju ti aforizmi kao fragmenti iz bilježnice, medjaši su njegovih misli; donio ih je nasumce, kao da je dao u tisak nekoliko stranica svojih razmišljanja; očito ih je bilježio zgodimice: na šetnji, kao marginalije uz lektiru, opaske uz dogadjaje. Ti aforizmi odaju slijed njegovih najintimnijih misli, njegov su unutrašnji monolog, svjedočanstvo upornog rada njegovoga mozga. Očito su originalni — nose njegov biljeg samostalnoga prosudjivanja, kritičnosti, iverje su njegove lične etike, često osebujne, većinom u protivštini sa svima životnim pravilima, kojih se drži ostali svijet. Dobar dio tih maksima prožimlje pesimizam i nepritajeno mizantropstvo, i te rečenice daju sliku Starčevićevoga raspoloženja prema svijetu i samom sebi.

Tu kazuje medju ostalim: »Siromah je zabačen makar i plemić bio. — Najbolje u zlu društvu: mučati. — Terpi dobrovolno, dok si ne možeš pomoći. — Pošten muž na poštena nemerzi. — Nuždi je sve podloženo. — Krepost je najčverstije oružje: — Harnost starih dok se dar prime. — Svačiji život ima svojih bedah: — Ni do pametnih reči siromaha ne derži se. — S jezika najviše ljudi terpi. — Tko ništa ne zna, u ničem ne greši. — Nužda na mnoga zla nagoni. — Pamet je najvećje imanje. — Zaboravljaj što daješ, pamti što primaš. — Siromaštvo je najtežji teret. — Tko je bogat, misli da je i jak. — Nerazložna hrabrost škodi. — Varalica nagovara terpiti, a sam ne će da terpi. — Razložno daruj, razložno dar primaj. — Sedi lasi svedoče za starost, a ne za pamet. — Nijednu reč neprijatelja ne derži za dobrohotnu: — Uklanjaj se raskoši, iz koje se bol leže. — Sgoda i siromaha učini jakim. — Ugiblji se što nadalje tugi. — Za mladosti naziraj u starost. — Zakon koji neide na korist, smert je. — Znanje nikakov kervolok ne može oteti. — Najmučnije je podnositi starost i siromaštvo. — Nitko ne žive onako kako želi. — Tko je srećan, svagde mu je domovina. — Večini dogadjajah uzrok je sgoda. — Značaj muža, govor je. — Znanje je podbočaj života. — Iz siromaštva svako se zlo radja. — Osveti se, nu bez tvoje štete. — Družtvu mladićah starac je neogodan. — Zgrada sreće berzo se ruši. — Reč kako i vetar: izustjena već se ne povratje. — Štogod zazbilja hoćeš, to i možeš učiniti. — Od smerti smo vazda jednako daleko. — Zaljubljeno starče, najposlednje je zlo. — Ono što učiniš drugome, od drugoga očekivaj. Nesrećniku nada je jedino dobro. — Siromaštvom i gladom ubija se ljubav. — Sumnja je najvećje zlo za čoveka. — Samo gladu prigovoriti ne da se. — Za nesreću svaki je glas dosta verojetan. _ Dug, za poštena, veliko je sužanjstvo. — O nepriatelju misli zlo, a ne govori. — Razmišljavajuć dolazi se k mudrosti. — Lep glas u tmini dobiva vlastitu sjajnost. — Najgora je navada na dobro. — Dobrim škodi, ko oprastja zlima. — Brazgotina na duševnosti, velika je rana. — Pazi što govoriš, a ne što misliš. — Razmatrajuć često se sgoda gubi. — Razmišljavati korisne stvari, najsigurnije je kerzmanje. — Uteći požuda, hoće reći kraljevstvo dobiti. — Tim manje trebamo, čime manje žudimo. — Ako skupcu zlo želiš, želi mu dug život. — Ljubiti i pri pameti biti, nikome nije dano. — Najvećja je nesreća u strahu ostariti. — I dlaka ima svoju senu. — Smionostju snaga, a otezanjem strah raste. — Ženska, ali ljubi, ali merzi, drugo ona ne može. — O kome narod dobro govori, poseduje sve imanje naroda. — S nepriateljem pomiriti se, nije sigurno. — Zla je stvar, koja treba miloserdja. — Tko nezna dobro umreti, zlo žive. U zlu su većje ženske od muškarach: —- Ako sam ne razmišljaš, uzaludu slušaš razurnmike. — Moći, a ne hteti škoditi, najvećja je slava. — Ljubi roditelja ako je pošten, a drugačije podnosi ga. — Teško se čuva ono što se mnogima dopada. — Derži da svako mesto ima svoga svedoka. — Zgoda se mučno pruža, a lahko se sgubi. Nije moguće uteći ljubavi i smerti. — Za prognanika se izdaj, tko narodu ne koristi. — Veru gubi samo onaj, koji ju neima. — Lakše je naći nego li uzedržati sreću. — Ni u šali ne valja priatelja uvrediti. — Najvećja je šteta priatelja izgubiti. — Slava, ako ne raste, propada. — Krivac se boji zakona, a nekrivac udesa. — Tko prima ono što nemože povratiti, varalica je. — Ima lekah pogibeljnijih od bolesti. — Najtežje je carstvo običaja. — Siromaštvo nas na mnoga zla uči. Pametno robuje, koji se vremenu podlaže. — Najbolje je takmačtvo za čovečnost. — Gde valja zakon, valja i narod. — Oprastjaj drugima, samo tebi nemoj oprastjati. — Zaljubljene plod je dangubljenja. — Tko pametno žive, svaki dan derži za poslednji. — Ljutiti se nad jačim, znamenuje u propast sernuti. — Tko ne škodi kad može, pomaže. — Svaka veličina od malenkosti počimlje. — Dok ne pokuša, nitko ne zna što može. — Ne pazi zašto te derže, nego što jesi. — Čuvaj se od svakoga, koji ti može škoditi. — Tko ne žive za se, za druge je mertav. — Čestje se ispuni strah nego li nada. — Prositi, pošteno je versta sužanjstva. — Tko može umreti kada hoće, dosta je srećan: — Nesloga deržavljana, za neprialelja je dobitje. — Čim stvar manje poznaš, time je se jačije bojiš. — Mučanje je budali namesto mudrosti. —«

Onda dolazi proljeće 1859. Starčević sigurno gmzničavom napetošću promatra oblake, koji se okupljaju nad Austrijom Franje Josipa I. Katkad očito dobiva koje pismo od prijatelja Kvaternika, koji uporno vjeruje u skori preokret. U tim olujnim oblacima i Starčević sluti dobre predznake. Sa svojom dvoličnom ulogom u krimskom ratu Austrija se izolira u Europi, kojoj je gospodar Napoleon III. Premda u unutrašnjosti carstva raste pritisak apsolutizma, ćuti se sve više otpor narodnosti. Carski posjeti u Pragu i Budimpešti to svjedoče.

23. IV. habsburška Austrija predaje ultimatum u Turinu, koji Cavour hladnokrvno odklanja. Dva mjeseca kasnije, 24. VI. Austrija je hametom poražena kod Solferina — apsolutizmu je prelomljena hrptenica.