Imbro Tkalac (1824 - 1912) obilježen je u nas nesretnom etiketom panslavizma i hrvtasko-srbskog državnog zajedništva. Nije stoga čudno, da u današnjoj Hrvatskoj njegov literarni opus dijeli prosudbu cjelokupne ostavštine onog dijela njegove generacije koja je - kako će povjest bjelodano tek pokazati - krivo odabrala smjer i način na koji Hrvatska, podjeljena između dva jednako zla imperija, turskog i austrijskog, treba prelomiti mnogostoljetnu trajektoriju svoje hude sudbine.
Od svega što je Tkalac napisao, za nas su danas najvrednije njegove "Uspomene iz Hrvatske" (Jugenderinerungen aus Kroatien, Leipzig, 1894). Opisujući i emocionalno i racionalno, a sveudilj živo prilike u doba njegove mladosti u Karlovcu, djelo bi danas trebalo nosti podnaslov: "U osvit moderne Hrvatske".
Primorcu među nama u toj će knjizi zapesti za oko nekih pola stranice, na kojoj su (lijepi, snažni i smioni ljudi... kod sviju veoma omiljeli :) opisani njegovi predci u doba Tkalčeve mladosti...:
Drugo zanimanje kojim su se bavili isključivo ljudi jednog kraja, bio je prijevoz robe iz Karlovca na Rijeku i u Senj, i uvoz robe iz tih mjesta u ostale gradove Hrvatske. Prevoznici su bili isključivo muškarci iz Hrvatskog Primorja, lijepi, snažni i smioni ljudi, koje je nerodnost krša silila da traže kruha ili na moru ili, kao prevoznici, na suhom. Tako je riječ »Primorac« postala sinonimom riječi »prevoznik«. Oni su imali u rukama cjelokupan uvoz kolonijalne robe i engleskih manufaktura u Hrvatsku, ukoliko ta roba nije dolazila preko Trsta. Robu su uvozili iz Rijeke i Senja preko one dvije lijepo i vješto sagrađene ceste, a na povratku su prevezli iz Karlovca na more sve žito i drvo namijenjeno za izvoz. Rijeka je imala slobodnu luku i prikladnije je ležala; pored toga, plaćalo se tamo mnogo niže lučke takse nego u Trstu, pa je sve to privlačilo promet. Na riječkim se mitnicama ubirala ugarska carina, koja je imala veoma visoke uvozne stavke, pa je to upravo mamilo na krijumčarenje. Iako se mnogo stavljalo na kocku, a novčane su kazne u slučaju hvatanja bile velike, ipak je rijetko koja kolija otišla iz Rijeke, a da nije sobom vozila i kakav tovar krijumčarske robe: šećera, kave, ribe, soli, te engleske pamučne robe i porculana. Kad se reklo »Primorac«, značilo je to »krijumčar«; Primorci su živjeli u vječnom ratu s financima, koji su im postavljali zasjede, gdjegod bi stigli. Nije bilo većih virtuoza od Primoraca u domišljatosti, kako da prevare i izvrgnu ruglu finance (zvali su ih überreiter-ima — objezdnicima). Krijumčarenje bi obično uspjelo, jer je pučanstvo uz cestu držalo uvijek s Primorcima i nije se bojalo nikakve pogibli, samo da im pomogne. Tu i tamo uspjelo bi financima da prevare krijumčare i uhvate ih na djelu. U takvim slučajevima znalo bi doći do pravih pravcatih bitaka, u kojima je bilo i mrtvih i ranjenih; cijeli bi tovar onda zaplijenili, a krijumčare kaznili teškim novčanim kaznama i lišenjem slobode. Prijatelji krijumčara saznali bi odmah u Karlovcu, da je neki tovar s krijumčarskom robom sretno prešao, pa su odmah obišli pouzdane kuće i ponudili robu na prodaju. Kako su svi zajedno držali protiv carinskih vlasti, a za krijumčarsku se robu znalo, da je dobra i jeftina, to se već unaprijed sve rasprodalo. Ovo je ujedno i najbolja ilustracija ondašnje carinske politike. Primorci su pak bili popularni i kod sviju veoma omiljeli.