Bogdan Radica (Split, 1904 – New York, 1993) ostavio je iza sebe opus koji bi i po volumenu i po dubini služio na čast i autoru koji je bio miljenik nekog spokojnog kulturnog kruga, obdarenom kakvom akademskom sinekurom i nježnom pažnjom nacionalnog izdavaštva. Kada je pak takav opus ostao iza autora koji je prvi dio svojeg burnog života proveo kao nomad u službi režima kojega je i sam prihvaćao sa sveudilj više sumnje, a onaj drugi u egzilu kojem se sve do pred kraj njegovog života nije moglo ni naslutiti kraja, onda je impresivnost tog opusa naprosto jedinstvena.

Prvi dio Radičinog stvaralaštva kuliminira zbirkom eseja pod naslovom "Agonija Europe", objavljenom u početku Drugog svjetskog rata, 1940. godine. Kako je knjiga doživjela ponovno izdanje 2006., danas je relativno lako dostupačna hrvatskom čitatelju.

Glavninu pak onoga što je Radica napisao u izbjeglištvu od 1946. pa do kraja života, moguće je naći ili na stranicama Hrvatske Revije ili u knjigama koje je izvan Hrvatske tiskao isti izdavač.

Jedan međutim Radičin članak zauzima sasvim posebno mjesto u njegovom opusu. On definira svojevrstnu točku infleksije ne samo između dva dijela Radičinog stvaralaštva, nego i između dva potpuno zasebna perioda njegovog osobnog života. Usprkos tome, tekst je toga članka ostao sakriven na požutjelim stranicama tiskovine, koja se, premda je riječ o jednom od najtiražnijih američkih časopisa svojega doba, danas već vrlo rijedko može naći i u ozbiljnijim javnim ili sveučilištnim knjižnicama.

Nekome, tko je za njega ne samo čuo, nego ga i uspio pročitati, u Hrvatskoj, u onim prvim desetljećima druge Jugoslavije, taj se je tekst vjerojatno urezao u pamćenje kao kvintesencijalni Calamus Gladio Fortior, kojemu je vrijednost bila najveća baš onda, kad je u mraku opresije bilo najviše razloga u tu, do naivnosti plemenitu maksimu, posumnjati.

Naslov je članka: Yugoslavia's Tragic Lesson to the World

Taj je članak Radica napisao neposredno po svojem povratku iz Jugoslavije u Sjedinjene Države u proljeće 1946. Objavljen je u popularnom američkom časopisu Reader's Digest, već u listpadu iste godine. Skoro je sigurno, da je taj tekst bez premca po broju onih, kojima je stubokom promijenio mišljenje o komunističkom režimu druge Jugoslavije. Nije pretjerano reći, da je tih pet i pol tisuća rijeći bio i prvi, i još zadugo ostao najžešći udarac zadan perom Titovom režimu.

Drugi ovdje prenesen Radičin članak, Vječni Split - portret jednoga grada, objavljen je u Hrvatskoj Reviji 1957. godine.

U usporedbi sa onim prvim, to je tek topla mala vinjeta. Da li je moguće nekoga, tko nije Splićanin, u nekoliko minuta pretvoriti u Splićanina nije sigurno, ali ako je to ipak moguće, uroniti ga u taj Radičin tekst najbolji je način da se to pokuša učiniti. Ovdje je članak prenesen, jer daje naslutiti osjećaje autora, koji sanja o rodnom gradu dok već skoro cijelo desetljeće živi u egzilu, i dok ga piše zna, da će nakon onoga što je objavio u Reader's Digestu, taj egzil trajati do kraja života. No ispalo je međutim tako, da kako god je dogotrajan taj egzil bio, on nije završio sa krajem Radičinog života, nego sa krajem života onog režima sa kojim je Radica sa Tragic Lesson spalio mostove. Smijemo se tako ipak, zajedno sa Radicom, nadati da je "pero jače od mača".