|
S nekolikim sam prijateljima u više navrata razgovarao o odnosu
izmedju Hrvata neznabožaca i kršćana sa jedne, i Hrvata islamske
vjeroispovjesti sa druge strane.
Kako se u sličnim razgovorima u nas u pravilu posiže za
Starčevićem, nije na odmet pronaći kakav kratak tekst, koji
čitatelju omogućava da na samo nekoliko stranica pronikne
u srž Starčevićevog promišljanja o tom pitanju. Najbolji je
takav tekst vjerojatno deseto poglavlje knjige Josipa Horvata
"Ante Starčević, kulturno-povjesna slika".
Ne bih li potaknuo znatiželju čitatelja ovih redaka, evo par
kritičnih odlomka toga teksta, a na kraju, za onoga tko ima na
raspolaganju desetak minuta vremena, i dretve na cijeli tekst:
Ali za Starčevićev pogled u Bosnu bilo je kod njega i snažnih
predispozicija; otvaranje istočnoga pitanja samo je moglo
obnoviti i ojačati te sklonosti. Starčevićeve simpatije za
islam ne počinju u dane krimskoga rata. U Starčevićevom odnosu
prema islamu i Bosni ima nešto otajna, kao neki glas krvi koji
budi dozive prošlosti. I Starčević može reći s banom Nikolom
Erdödyjem: »Mene srce v Bosnu vleče!« Već 1851. ocjenjujući
Jukićev naučno-beletristički zbornik »Bosanski prijatelj« veli:
»U Bosni žive strana našega najčišćega, najnepokvarenijega naroda,
koji lakše može biti bez nas, nego li mi bez njega. Za nas je
njegov život znamenitiji nego li pariških proletera i njemačkih
mudraca; njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije,
nego li zapadna civilizacija, koja smućuje upamet, truje srce i
ubija nam život«. Od toga njegovog suda pa do novih, pozitivnih
pogleda na islam i njegovu civilizaciju bio je samo jedan korak.
Taj korak bio je buntovan, prevratan za dotadašnja sva hrvatska
naziranja, pokušaj iz temelja ga izmijeniti. U oduševljenju,
kojim Starčević govori o islamu, poimence Hrvatima-muslimanima,
bit će koji taj polet romantičnoga zanosa. Pored svega svog
nastojanja biti kritičan prema institucijama i poretku turske
carevine, Starčevićeva slika Turske je preoptimistična. Ali to
nije važno. Odlučno je da je Starčević našao smionosti obračunati
s tradicionalnim gledanjem dotadašnjega hrvatskog naobraženoga
svijeta na život s onu stranu Granice, počeo rušiti barijere,
koje je politički razvitak digao izmedju kršćanskih i
muslimanskih Hrvata; Starčević hoće razbiti privid da je preko
u Bosni zavjetni dušmanin, on gasi svijetla aureole parola kao
što su »predzidje kršćanstva«, »za krst častni i slobodu zlatnu«,
tvrdi da odanle ne prijeti opasnost za narodnu slobodu Hrvata.
Fascinantnost, koju je islam vršio stoljećima na znatan dio
hrvatskoga življa sve od Maura, zatravila je i Starčevića.
Za ona zala koja narod trpi u Turskoj Starčević baca krivnju
na spletkarske uticaje zapadnih vlasti i grijehe samih kršćana
u Turskoj. U Bosni on ne gleda neprijatelja pod čalmom, nego
dio svoga naroda, brata po krvi, jeziku, tradicijama, samo
druge vjerske pripadnosti, a ta je uvijek za Starčevića nevažna.
Pod apsolutizmom naravski nije bilo moguće javno izricati takva
prevratna shvaćanja, kakva je Starčević ispovijedao prema islamu
i tražio u odnosu Hrvata prema Bosni. Može ih propagirati samo
ustmeno u uskom krugu svojih poklonika i prijatelja. Svoje
stanovište vidljivo je označio samo 1858. napisavši u »Hrvatskom
kalendaru za prostu godinu 1858.« kojemu je urednik i jedini
pisac, jedan članak o Muhamedu, naglasivši svoje simpatije.
Tek kasnije, 1869. otvoreno štampa svoje misli o Turskoj, misli,
koje su ga morale pokretati u akciji od 1855.
Cijelo to poglavlje prijespomente knjige može se pročitati ovdje:
U POTRAZI ZA NOVOM HRVATSKOM
|